Istinska Crkva se ne može vidjeti, a niti djeluje na jednom mjestu. Ta činjenica ne umanjuje potrebu postojanja organizirane zajednice vjernika koja svoju pobožnost ostvaruje kroz organizirano djelovanje i nosi različita imena: Reformirana Crkva, Evangelička Crkva, Rimokatolička Crkva, Pravoslavna Crkva itd. Mnogi pripadnici Kristove Crkve nalaze se u različitim kršćanskim konfesijama, neki su već s Kristom u slavi, a oni drugi, su raštrkani po čitavom svijetu.
Svaka mjesna crkva sastoji se od učenika Gospodina Isusa Krista, a ljudi koji tu žive skupljaju se u njegovo ime. Gospodin Isus Krist je obećao da će biti s njima ali i s nama, a Duh Sveti očitovat će se kroz sve pripadnike, koji su se skupili u njegovo ime, na razne načine: Mt 18,20; 1Kor 12,7.
Crkva je za svoje djelovanje dobila autoritet od Gospodina te ju je On osnovao, njemu je odgovorna te je u izravnom odnosu s Gospodinom. Glavni je zadatak Crkve navješćivanje Evanđelja, Radosne vijesti spasenja po čitavom svijetu. Gospodin Isus Krist je to zapovjedio prije svog Uzašašća, ali je i obećao, da će poslati Duha Svetoga treću osobu Trojstva, on će ih ispuniti silom koja će im pomoći da izvrše što treba: Djela 1,8. U Djelima apostolskim skupljeni su, i zabilježeni događaji iz povijesti iz doba apostola, kako bi bilo trajno svjedočanstvo kako je nastala i širila se prva Crkva.
ŠIRENJE EVANĐELJA
Naglo širenje Evanđelja počelo je od Duhova, a mnogi Židovi koji su čuli propovijed apostola Petra za vrijeme praznika u Jeruzalemu, jedva su dočekali da Radosnu vijest prenesu u sve zemlje tada poznatog svijeta, po kojima su bili raspršeni.
Apostol Pavao ali i drugi apostoli, putovali su propovijedajući i osnivajući crkve po raznim udaljenim područjima, o tome Novi zavjet daje izvještaj: „Oni sad što su bili raspršeni prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje“ Djela 8,4.
Radili su po načelu, bilo gdje se obratio i mali broj ljudi, apostoli su osnivali zajednice vjernika, i to je davalo smisao i trajnost njihova djela. Oni su vjernike, od samoga početka poučavali, kako je Crkva ovisna o Svetomu Duhu i izravno odgovorna Kristu. Tako je Crkva središte promicanja i širenja Riječi Života. Novoosnovanoj crkvi u Solunu apostol Pavao piše: „Od vas je, uistinu, riječ Gospodnja odjeknula; ne samo u Makedoniji i Ahaji nego se svagdje proširio glas o vašoj vjeri u Boga.“ 1 Sol 1,8.
Ako u nekim mjestima nije bilo mogućnosti osnivanja crkve, sastajali su se u privatnim kućama, u raznim prostorijama te ako je bilo potrebno i na otvorenom ali se ipak propovijedala Bpžja riječ. U Jeruzalemu je osnovana prva Crkva, i tako su Evanđelje prvi puta propovijedali Židovi, Židovima u sinagogama. Stoga je svaki oblik antisemitizma potpuno neprihvatljiv.
PROGON KRŠĆANA
Rimljani su razorili hram, sveto židovsko središte. Ali sinagoge su bile dobro organizirane, tako se pokazalo da su povezane neuništivom vezom koja je uspjela preživjeti sva progonstva.
U središnjem dijelu svake sinagoge nalazi se kovčeg u kojem se čuva Sveto pismo, a pored je govornica s kojeg se Pismo glasno čitalo. Mnogo je napora uloženo i žrtvovano je mnogo života da se Judeja oslobodi rimskog jarma, ali bez uspjeha. Naročito je pokret Barcochebas (135.pr.Kr.) obećavao uspjeh ali ipak rimska sila je bila prejaka, tako taj pokušaj Židova da se oslobode, donio je strašnu odmazdu.
Ipak nikakva ih sila nije uspjela otrgnuti od Svetog pisma, kao središta, to okupljanje oko Svetog pisma sačuvalo ih je od istrebljenja. Zar se nije nešto slično događalo i sa kršćanima, sa crkvama gdje se propovijedalo Evanđelje? Tu vidimo sličnost između sinagoga i kršćanskih crkava. Isus je naučavao u sinagogama: „Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita“ Lk 4,16,tako je sličnost i veza između sinagoga i crkve očita. Isus je središte svake crkve, u bilo kojem dijelu svijeta: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima“ Mt 18,20. Zbog toga svi pokušaji da se Crkva uništi pokazao neizvedivim; ako su bile uništene na jednom mjestu, opet su se pojavile na drugim mjestima.
Apostol Pavao i Barnaba, znali su dobro iskoristiti slobodu službe u sinagogama. Na taj način pridobili su puno prozelita pa čak i Židova. Da je to bilo tako to čitamo u Djelima apostolskim: „A oni krenuše iz Perge naprijed i stigoše u Antiohiju u Pizidiji. Tu u subotu uđoše u sinagogu te sjedoše. Poslije čitanja Zakona i Proroka, nadstojnici sinagoge poslaše nekoga da im rekne:“Braćo, ako imate kakvu opomenu za narod, govorite!“ Djela 13,14-15. Ali nije bilo sve tako jednostavno i lagano. Treba znati da se to Pavlovo propovijedanje nije se svidjelo mnogima, jer su apostoli na taj način preobraćali narod na kršćanstvo. Židovi su apostola Pavla nazivali čak i „zvjerokradicom“, jer je svojim propovijedanjima stekao puno uspjeha kako kod prozelita tako i kod Židova koji su prihvatili Isusa za Spasitelja.
Prve su crkve nastale u židovskim krugovima i većina prvih kršćana su bili te etničke pozadine, da li je logično ili nije ali Hebreji su joj bili i prvi protivnici. To protivljenje prema kršćanskim crkvama ubrzo se proširilo i na ostala područja posebno onda, kada su se mnogi priklonili Kristu. Crkva je došla u sukob sa idejama Grka, naročito s rimskom moći.
Cilj protivnika kršćanstva bio je da iz temelja promjene karakter kršćanske Crkve, to su pokušavali raznim gnostičkim razmišljanjima i napadima. Već od samog početka Grčka filozofija, naučavaju postojanje dvaju božanstva ili principa, dobra i zla. Materiju su filozofi pripisivali sili zla, a jedino su duhovne stvari pripisivali višem božanstvu. Takva i slična razmišljanja, postala su temelj raznih hereza, koje su počele prodirati u Crkvu, no Ivanove i Pavlove poslanice, i dijelovi Novog zavjeta koji nastaju malo kasnije, sve to pobijaju. Došlo je do postupnog uvlačenja i napada na Crkvu i od strane Rimskog carstva, te su sve snage i izvori upotrijebljeni za uništenje Crkve Isusa Krista.
Godine 65.po.Kr. pogubljen je apostol Petar, a otprilike dvije godine poslije i apostol Pavao, obojica u Rimu. Kada su Rimljani razorili Jeruzalem (70.po.Kr.), to je još više istaknulo činjenicu da kršćanskim crkvama nije dano i dozvoljeno da budu vidljivo vodstvo ili centar vjere.
Kasnije je apostol Ivan dao završetak Svetim pismima Starog i Novog zavjeta, završetak koji je vrijedan svega što je prethodilo, napisavši svoje evanđelje, svoje poslanice i Otkrivenje.
Klement kao jedan od starješina u crkvi u Rimu, vidio je mučeničku smrt apostola Petra i Pavla koje spominje u svojoj Poslanici (prva poslanica Klementa Korinćanima - nisu uvrštena u kanon nadahnuti dijelova Svetog pisma), pisao je i o progonstvima koja su do tada prošli, piše sa smirenim osjećajem pobjede: „Žene su bile progonjene i završile su tok svoje vjere ustrajno nakon što su pretrpjele neizrecive muke, te su – iako slabe u tijelu – primile dostojnu nagradu“. Klement često podsjeća čitaoce na ponovni dolazak Gospodinov. Podsjeća ih također i na put spasenja, jer kako piše da spasenje ne možemo ostvariti mudrošću ili vlastitim djelima nego vjerom.
Sporadični progoni kršćana trajala su nekoliko stoljeća, ali ne uvijek i ne na svakom mjestu. Tek kada je u 312.godine Konstantin, došavši u Rim odmah izdao edikt, kojim je konačno ukinuo strašna proganjanja kršćana. Nedugo poslije uslijedio je „Milanski edikt“, koji je svakom čovjeku omogućio slobodu da se prikloni bilo kojoj religiji. Kristovi su sljedbenici, svojom odanošću nadvladali Rimsko carstvo. Svojom strpljivošću, bez otpora, podnosili su proganjanja, te strašna mučenja i to je dovelo do toga da od ogorčenog neprijateljstva i velike mržnje svjetine, pretvori u divljenje prema kršćanim
www.reformator.hr
© Copyright
