Reformacija Europe

Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u zapadnoj Europi tijekom 16. stoljeća.

Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i organizacijskih promjena u Crkvu te strukturnih u društvenu zajednicu. Te težnje su dovele do uspostave reformiranog kršćanstva, tri crkve europske reformacije: Reformirane - Prezbiterijanske, Evangeličke i Episkoplane, te novog pravca u misli poznatog kao protestantska teologija. Reformacija se sučelila s ustrojem, strukturom, praksom i teologijom tadašnje Crkve. Europska je reformacija poticala primjenu izvornih načela teologije i prakse kršćanstva, to nije bio revolucionarni pokret, nego težnja poboljšanja postojeće Crkve.

Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa promjene su bile teško izvodljive, zbog toga je došlo do uspostave novih konfesija kršćanstva iako reformatori to nisu htjeli.

Kratak pogled na pokret

Zamah je vjerskim reforama velikog obima započeo, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reformama Crkve kojoj je pripadao.

Martin Luther je, 31. listopada 1517., na tada uobičajen način iznio stavove, sažete u 95 teza, na vrata župne zgrade u Wittenbergu. Biblijska uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s raskošom Rimom, te zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Evanđeoske su se ideje brzo širile, a stoljetna vjerovanja i praksa mijenjala novim. Mnogi su podržavali promjene, jer su počeli razumjeti nesklad praske Crkve i Kristove nauke, ali i zato što je to značilo manja fiskalna opterećenja.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetoga pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti sa Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla naučavao je da je vjera uvjet spasenja: Gal 2,15-21 a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika: 1.Pt 2,9. Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke Crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Godine 1523.-1525., svećenik Huldrych Zwingli (1484.-1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove je uvjerenje podržavala gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao sprovesti u praksu reforme u Zürichu.

Djelovanjem je Jeana Calvina (1509.-1564.) oko 1541. došlo do poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis: Instrukcije kršćanske religije (1536.-1559.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svomu je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina, a država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima. Kalvinovu biografiju pročitajte putem poveznice.

U Francuskoj se reformacija proširila među plemstvom i pučanstvom. Ipak, zbog serije žestokih progona, maltretiranja i pokolja Hugenota: francuskih kalvina, gotovo je u potpunosti uništena. Treba spomenuti tzv. Bartolomejsku noć (23.-24. kolovoza 1572.), pokolj kršćana reformacije, u literaturi poznat kao sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom te je u pravom smislu te riječi vjerski genocid. Broj ubijene djece, žena i muškaraca nikada se neće s točnošću utvrditi. Krvnici, inspirirani i vođeni demonima, prave su podatke prikrili i umanjili, brojke se kreću sve do osamdesetak tisuća mučenika vjere za Gospodina Isusa Krista.

Reformacija je uzela zamah u Nizozemskoj, i ukorijenila se do današnjih dana. U Škotskoj je John Knox (1514.-1572.) uveo tzv. prezbiterijalni ustroj, po uzor na Calvinov eklezijalni ustroj, po kojem su Prezbiterijanske crkve postale nadaleko poznate.

Reformacija je u Engleskoj bila potaknuta pragmatičnim i političkim potrebama. Kralj Henry VIII. (†1547.) nije mogao dobiti, iz političkih razloga, od pape rastavu braka. Stoga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio kontrolu pape, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanskom, izvan Velike Britanije se zove Episkopalna. Iako potaknuta politikom reformacija u Engleskoj je u kasnijem razvoju bila pod utjecajem tzv. kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske crkve.

Na žalost reformatori nisu bili složni, iako je bilo pokušaja usuglašavanja prakse i teoloških pogleda. Razjedinjenost je pomogla protureformaciji. Žalosna i sramotna je epizoda Tridesetogodišnji rat koji je donio mnogo tuge i razorio Europu. Nakon što je okončan (1648.) donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i snošljivost, a protestantizam (luteranizam i kalvinizam) postao rasprostranjena konfesija Europe.

Reformacija i ekumenizam 21 st.

Ekumenizam je pokret među kršćanima različitih konfesija i denominacija: Crkva i zajednica. Protestanti temelje ekumenizam na težnji suradnje i zajedništva. Za istinsko zajedništvo potrebno je nekoliko temeljnih preduvjeta; vjera u Gospodina Isusa Krista, razumijevanje sakramentalne teologije i dva temeljna (za protestante i jedina) sakramenta; Krštenje i Večera Gospodnja tj. Euharistija, ravnopravnost, prihvaćanje i uvažavanje različitih ustroja i praksi crkvi. Istinska ekumenska nastojanja potiču mir među kršćanima, te svim ljudima. Potiču opće dobro u svim aspektima društvene zajednice; kako na duhovnoj, tako i na materijalnoj razini. Ne koriste se za prozelitizaciju i uvjeravanje drugih u ispravnost svojih stavova.

Potrebno je naglasiti da ekumenska nastojanja postoje od samih začetaka kršćanstva te su bila su bila prisutna, u različitim oblicima, tijekom cijele povijesti kršćanstva. Crkve reformacije: Reformirana – Prezbiterijanska, Evangelička i Anglikanska, tj. Episkopalna, inicijatori su modernog ekumenizma, čiji začetci sežu u polovinu 19. st., točnije 1846.g. kada je osnovana Evanđeoska alijansa u Engleskoj. Ekumenizam dobiva međunarodni karakter 1910. g. na Svjetskoj misijskoj konferenciji u Edinburgu, da bi 1921. bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće. Sljedeći značajan događaj koji je ostavio znakovit trag na razvitak ekumenizma zbio se 1925. u Stockholmu, kada je održana Opća kršćanska konferencija o životu i radu, čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866.-1931.), evangelički nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1930. te prva skupština Svjetskog savjeta Crkava 1948. u Amsterdamu.

Značajan poticaj ekumenskim nastojanjima dala je Ekumenska povelja (Charta Oecumenica). Dokument koji daje smjernice zajedničke suradnje, dijaloga i kohabitacije kršćana te predstavlja poticaj za kršćanstvo 21.st. Predložila ju je Konferencija europskih crkava (KEK) i Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) 22. travnja 2001. u Strasbourg. Ona nije obvezujuća i nema učiteljski niti pravni učinak za one koji ju prihvaćaju. Dokument predstavlja temelje suradnje između Crkava i vjerskih zajednica.


Reformacija u Hrvatskoj

Mjesta u kojima su reformatori propovijedali Evanđelje u XVI. st.
Reformacija, luteranizam, u hrvatske krajeve dolazi iz smjera Kranjske, Koruške, Ugarske i Njemačke te iz Venecije i Trsta. Iz Ugarske, na područje istočne Slavonije te u manjoj mjeri u Međimurje i Zagreb, širio se kalvinizam. Prije nego što navedemo glavna središta u kojima se širio reformacijski nauk u Hrvatskoj, valja naglasiti da su Bijeloj Kranjskoj u XVI. stoljeću pokraj Slovenaca živjeli i Hrvati. Plemstvo u tim krajevima bilo je većinom njemačkog podrijetla te je pristalo uz reformaciju. Već 1527. godine spominje se pojava reformatorskog nauka. Glavno središte reformatorskog pokreta u Bijeloj Kranjskoj bila je Metlika, odakle se nauk počeo širiti i prema Hrvatskoj. Naime, ondje je postojala hrvatska protestantska škola i crkvena općina s mnogim hrvatskim protestantskim propovjednicima od kojih je Grgur Vlahović bio najglasovitiji. Pored toga, Metlika je bila vrlo bitna u komunikaciji hrvatske protestantske tiskare u Urachu s domovinom.

Središta u kojima se širio protestantski nauk možemo podijeliti na više regionalnih cjelina: U Banskoj Hrvatskoj- Zagrebačka i Varaždinska županija; Međimurje; Istra, Kvarner i Dalmacija; Dubrovačka republika; Hrvatska i Slavonska vojna granica; Slavonija pod Osmanlijskom vlašću; i premda nije na području Hrvatske, među Hrvatima u Gradišću.

Zagrebačka županija
Na zagrebačkom području reformacija se počela širiti vrlo rano. Podatke o širenju nalazimo tek posredno. Vjerojatno je da je protestanata u Zagrebu bilo i prije 1534. godine. Tadašnji zagrebački biskup Šimun Erdödy piše papi Klementu VII. o problemima na koje nailazi širenjem reformacije. Idućih godina sazivao je sinode kojima je bio cilj zaustaviti širenje protestantskog učenja.

Zagrebački biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je tolerantan spram protestantskog propovijedanja Evanđelja. I sam je volio poslušati dobru i evenđeosku utemeljenu propovijed. Zajedno s banom Petrom Erdödyem bio je prisutan propovijedi Grgura Vlahovića održanoj u Okiću. Ban je podržavao reformaciju te je na svoja imanja pozivao mnoge propovjednike, isto tako zauzimao se za širenje hrvatskih protestantskih knjiga tiskanih u Urachu.

Na području Stenjevca, reformatorski - kalvinski nauk, je propovijedao župnik Mihajlo Bučić. Bio je vrlo učen i uspješan propovjednik. Zbog sukoba s Franjom Tahyjem on se seli u Međimurje pod zaštitu grofova Zrinskih o čemu svjedoči i sinoda održana 1572. godine koju je sazvao biskup Juraj Drašković sa svrhom zaustavljanja širenja reformatorskog učenja, posebno Bučićevog djelovanja. Na sinodi održanoj 8. ožujka 1574. godine Bučić je bio osuđen i izopćen zbog tiskanja knjige i širenja kalvinizma.

Reformacija se posebice proširila i na području Pokuplja oko Dubovca, Ozlja, Ribnika i Vivodinja gdje su posjede imali Zrinski. Koliko je bio raširen na tom području svjedoči i odluka Hrvatskog sabora iz 1604. u čijem zaključku stoji: «da se izbace svi heretici, a osobito oni propovjednici, koji se šire na ozaljskim dobrima, protjerani iz Štajerske, ili koji su kako god drukčije tamo došli.»

Na području Samobora, reformacija se počela širiti dolaskom njemačkih rudara koji su radili u rudniku bakra u selu Rude kraj Samobora. Vlasnik rudnika bio je njemački plemić Leonard Gruber i sam protestant. Njegov sin Krsto pozivao je propovjednike među kojima više puta glasovitog Grgura Vlahovića. Godine 1578. vlasnikom staroga grada Samobora postaje Krsto Ungnad «gorljivi privrženik protestantske vjere» te se reformacija ukorijenila u Samoboru. Potpomagao je protestantske propovjednike u Samoboru i okolici te raspačavao hrvatske protestantske knjige. Naslijedila ga je kćer Marija Ungnad koju su franjevci preobratili na te im je povratila crkvu Bl. Dj. Marije kojom su se za bogoslužje služili protestanti. Temeljitim protureformacijskim i inkvizicijskim djelovanjem 1628. u Samoboru više nije bilo niti jednog protestanta.

Na području Hrvatskog zagorja jače središte protestantskog djelovanja bio je kraj oko Donje Stubice. Vlasnika Stubice i Susedgrada Nikolu Mlakovačkog, koji je inače bio kapetan nadvojvode Karla i osobni savjetnik Jurja Zrinskog starijeg, biskup Vinković više puta je pokušao uvjeriti da se odrekne reformatorskog nauka. I sam ga je posjetio u D. Stubici te mu prijetio crkvenom kaznom i oduzimanjem posjeda na što se Mlakovački nije obazirao. Štoviše, i njegovi nasljednici ostali su privrženi reformaciji.

Varaždinska županija
Veliki utjecaj na širenje reformacije u Varaždinu imala je obitelj Ungnad. Od 1. prosinca 1543. godine pa sve do 1607. godine baruni Ivan i Krsto Ungnad obnašali su dužnost velikog župana varaždinske županije, te su kao gorljivi reformatori bili od velikog utjecaja na širenje reformatorskog nauka. Pored toga bili su i u prijateljskoj i rodbinskoj vezi sa Zrinskima koji su između ostalog bili posjednici u susjednom Međimurju i također pristalice reformacije.

Kako je Varaždin bio sjedište tadašnje Slavonske granice u njemu je bilo dosta protestantske vojske. U zagorskom dijelu Varaždinske županije, utjecaj reformacije spominje se već 1527. godine u pavlinskoj latinskoj školi u Lepoglavi. Redovnici su pod utjecajem reformatorskog učenja počeli napuštati samostane tako da je kralj Ferdinand I. 1559. godine pozvao «sve biskupe u Ugarskoj i Hrvatskoj (Slavoniji), među drugima i zagrebačkog biskupa Brumana da bjegunce pohvataju i da ih njihovu generalnom prioru Tomi predaju» U Cesargradu kod Klanjca 1563. godine propovijedao je Grgur Vlahović te je 251 osoba prihvatila evanđeosku spsonosnu vjeru te prihvatili reformatorski nauk.


Hrvatska i Slavonska vojna granica
Za razliku od građanske Hrvatske i Slavonije gdje je vrhovni zapovjednik bio hrvatski ban, vrhovnu vojničku upravu Hrvatske i Slavonske granice vodili su nadvojvode u štajerskom Grazu, zajedno sa svojim dvorskim ratnim vijećem. Tijekom vremena, a posebice od 1578. godine nadvojvode su se zajedno s generalima miješali u vojničke poslove građanske Hrvatske i Slavonije krnjivši tako ugled i vlast hrvatskih banova. Na području granica prisvajali su i građansku vlast, posebice dolaskom brojnih Vlaha koji su počeli naseljavati kotare krajiških kapetanija.

Kako su časnici u vojsci redom bili Nijemci, većinom protestanti pridošli iz unutrašnjih austrijskih pokrajina, nastojali su reformatorsko učenje prenijeti i na vojsku koja je poglavito bila sastavljena od Hrvata - domaćih i doseljenih Uskoka ili prebjega. Stoga je veći dio gradova i utvrda Hrvatske i Slavonske granice imao protestantskog propovjednika koji je dobivao plaću iz proračuna predviđenog za Vojnu granicu. Među njima bili su: Koprivnica, Ivanić grad, Petrinja, Sisak, Senj, Ogulin i Karlovac.

Glavno središte reformacije za Vojnu granicu bio je Karlovac. U gradu su djelovali katolički i reformatorski propovjednici. Godine 1591. reformatori su u njemu imali svoju kapelicu, groblje i školu da bi 1597. sagradili i crkvu koja se spominje još 1645. godine. Iz obrambenih razloga Karlovac je imao poseban status zbog čega je nadvojvoda Karlo, premda je bio protivnik reformacije, tolerirao protestante u njemu. Zahvaljujući takvoj situaciji Karlovac je ujedno bio i važno središte za širenje reformacijskih knjiga. Zbog jake katoličke reakcije, knjige su zaobilaznim putem iz Württemberga preko Karlovca slane u Ljubljanu umjesto kraćim putem preko Graza. Pproutreformacija na karlovačkom području ojačala je krajem XVI. st. te je tako 1599. godine general Juraj Lenković dobio nalog po kojem nije smio uzeti niti jednog časnika protestanta.

Zaključcima Hrvatskog sabora iz 1605. godine organizirana je hajka na protestantske propovjednike te su oni bili prisiljeni prebjeći u strane zemlje ili su se pak sklonili na imanja Zrinskih. 1658. godine u Karlovac su se doselili franjevc te u kratkom vremenu protjerali sve reformirane vjernike iz Karlovca.

Međimurje
Važan čimbenik u širenju reformirane konfesije u Hrvatskoj svakako zauzimaju Zrinski koji su u to vrijeme bili najjača hrvatska plemićka obitelj te imali posjede od Jadrana, preko Ozlja, pa sve do Međimurja. Godine 1546. Zrinski su postali gospodari Međimurja. Već je Nikola Zrinski Sigetski prianjao uz reformacija.

Jedan od razloga pristajanja obitelji Zrinski uz reformaciju treba gledati kroz njihovu zavadu sa zagrebačkim kaptolom i biskupom Šimunom Erdödyjem. Loši odnosi još više su se produbili 1541. godine kada je prilikom opsjedanja biskupova grada Vinodola poginuo Ivan Zrinski što je razgnjevilo njegova brata Nikolu te je on još više napadao biskupa. Smrću biskupa Erdödyja 1543. godine razmirice između Zrinskih i Rimokatoličke Crkve su se stišale, no netrpeljivost prema svećenstvu, prema mišljenju Ivana Kukuljevića, uvriježila se kod te slavne hrvatske plemićke obitelji. Tako je Nikola Zrinski nastojao na svojim imanjima raširiti i utvrditi protestantsko učenje najviše iz oporbenih razloga, a manje zato što se povodio za mađarskim velikašima koji su većinom bili protestanti. No, blizina turske pošasti nije mu davala mnogo vremena za vjerska pitanja jer se morao neprestano boriti.

Nikolin sin Juraj otvoreno je prešao na reformaciju. Pod utjecajem svoga savjetnika baruna Nikole Mlakovačkog on je na svojim posjedima, a naročito u Međimurju postavio reformirane provpovijednike (kalvinske i luteranske). Juraj Zrinski stvorio je pogodne uvjete za širenje reformacije u Međimurju gdje su ubrzo organizirane i strukturirane reformirane župe te je bila uspostavljena i suradnja s mađarskim protestantima, s ciljem lakšeg pastoralnog djelovanja i organiziranijeg odupiranja protureformaciji. Valja spomenuti kako je Međimurje zajedno s Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom činilo jednu veću protestantsku regiju, što je svakako važno budući da su se u te krajeve tijekom XV. I XVI. sklanjali Hrvati izbjegli pred turskom navalom. Svakako treba spomenuti djelovanje propovjednika Mihajla Bučića, za kojeg nema puno podataka, no poznato je da je u Međimurju (Belica, Nedelišće) djelovao u razdoblju od 1567. do 1571. obraćajući puk na spansonosnu vjeru u Gospodina Isusa Krista.

Na prijelazu iz XVI. U XVII. stoljeće u Međimurju je bilo 23 Crkvenih općina. No, preokret se dogodio kada je Juraj Zrinski ml. postavljen za hrvatskog bana. Kako je odlukom Hrvatskog sabora iz 1608. godine katolička vjera bila isključivo priznata unutar granica Hrvatske, a protestanti segregirani i maltretirani, da bi postao banom Juraj Zrinski ml. stavio je političke ideale ispred vjerskih te je 1623. zbog interesa postao rimokatolik. Ovim činom otvorio je put zatiranja protestanizma, premda su Zrinski i dalje štitili reformirane vjernike u Međimurju.

Slavonija pod osmanlijskom vlašću
Reformacija na tlo Slavonije, poglavito Podravine, dolazi s područja Međimurja i Mađarske u kojoj je bio raširen kalvinizam. Tijekom XVI. I XVII. stoljeća područje od Zemuna do Virovitice i Čazme zauzimaju Turci. Kako su donekle trpjeli franjevce  te tolerirali protestante, takva situacija omogućila je lakše širenje reformatorskog učenja na tom području. Jedan dio preostalih svećenika i fratara počinje prelaziti na reformaciju kako bi se mogao ženiti i među Turcima slobodnije živjeti. Pored ovih razloga, širenju reformacije pogodovalo je i to što je slavonsko plemstvo pristajalo uz Ivana Zapolju, Ferdinandova suparnika, koji je simpatizirao s protestantizmom.

Valja svakako spomenuti propovjednika Mihela Starinu, koji je oko 1544. propovijedao reformatorski nauk te je u 7 godina na području Slavonije i Mađarske reformirao 120 Crkvenih općina. On je oko 1530. godine doživio duhovno obraćenje te je prihvatio i reformatroski nauk. Nakon studija bogoslovije kod Melachtona u Württembergu nastanio se u baranjskom selu Lug nedaleko od Osijeka. Narod ga je s pozornošću pratio jer je pored propovijedanja evanđelja redovito pjevao psalme, a prema zapisima suvremenika bio je darovit pjevač i velik ljubitelj glazbe.

Reformacija je u Slavoniji napredovala više od 150 godina. Istjerivanjem Turaka nastupila su teška vremena i za reformatore. Djelovalnjem bezbožnika i mrzitelja evanđelja našega Gospodina Isusa Krsta, koji je centralan poruka reformatora, gotovo je u potpunosti iskorijenjena.

Mihael Starina rodom je bio iz sela Stare pored Drave u Šomođskoj županiji, u kojem su živjeli Slovaci početkom XVI. stoljeća.

Prije nego što je 1530. godine pristupio reformaciji bio je katolički franjevac. Studirao je u Padovi. Učestvovao je u Mohačkoj bitci. Od 1544. godine bio je u Lugu (Baranja, Hrvatska), a u razdoblju šest do sedam godine osnivao je oko 120 protestantskih župa (Crkvenih općina). Takav brzi porast protestantskih župa uvjetovao je i njihovo brzo organiziranje. Godine 1553. bio je u Tolni, a vratio se u Lug 1558. godine. Od 1564.-1567.g. djelovao je u Đuli, Šarošpataku i Papi (današnja Mađarska). U vječnost se je, svome Gospodinu kojega je naviještao i vjerovao, preselio 1575.g.

Reformacija se brzo širila u Baranji za vrijeme turske okupacije među mađarskim i hrvatskim pučanstvom. Starina je imao veliki talent za pjevanje, a posebno je volio pjevati Psalme. Ljudi su dolazili iz različitih krajeva slušati njegovo propovijedanje i crkveno pjevanje. Napisao je više nabožnih pjesama, koje su objavljivane u reformiranim pjesmaricama. Pisao je i kazališne predstave: „Comaedia de matrimanio sacerdotum”, „Comaedia lepidissima de sacerdotio”. U njima je predstavljao reformatore koji su položili svoj život za širenje Evanđelja. Starinu su više puta  htjeli ubiti strani plaćenici, i to zbog širenja nauka Gospodina Isusa Krista.

Starina je imao značajan rad i u području edukacije, u Tolni i Baranji je organizirao školstvo od 1545. do 1553. godine. Dao je doprinos u prevođenju Biblije, te imao potporu nekih značajnih ljudi: Muceius Mattiasa i Zigericus Imre. Starina je od godine 1553. bio biskup u Lugu (episcopus). Svirao je na violini te pjevao nabožne pjesme i psalme. Lug (Baranja, Hrvatska) je bilo pod turskom okupacijom kada je tamo došao Mihael Starina. Čim je Starina započeo rad u Lugu, pojavili su se inkvizitori, ali bez uspjeha jer su reformatori poučavali kršćansku misao na narodnom jeziku. Među reformiranim vjernicima Evanđelje se brzo širilo. Starina je preveo psalme i na mađarski jezik. Zbog reformatorskog nauka i lijepog pjevanja mnogi ljudi su došli u Lug čuti evanđelje i pjevanje.

Reformirana Crkvena općina Lug i danas djeluje te svojim nastojanjima svjedoči vjeru u Gospodina Isusa Krista i organizira pastoralni život na slavu Božju.

Istra i Kvarner
Područje Istre bilo je u XVI. stoljeću podijeljeno između Venecije i manjim dijelom Austrije kojoj je pripadala Pazinska grofovija. Zbog politički sukoba s Rimom, Venecija je u početku podupirala reformaciju što se odrazilo i na Istru. Protestanksi nauk (evangelički) u Istru je prodirao iz Venecije i Kranjske. No, kako je Venecijanska trgovačka republika ovisno o svojim ekonomskim interesima često mijenjala politiku, nije dugo potrajalo i povrativši se na staro ustanovila je inkviziciju te počela s progonom reformatora. No, usprkos tome, kada je trgovina bila u pitanju poštivala je eksteritorijalnost njemačke trgovačke kolonije te su Nijemci u gradu mogli bit protestanti, prenositi, čitati i širiti protestantske spise.

Povoljan položaj okružen morskim putovima i dobra cestovna razgrananost pogodovali su širenju reformacije po Istri u toj mjeri da gotovo nije bilo mjesta koja nije dotakla. Poradi jake inkvizicije djelovanje protestantskih propovjednika obavljalo se u tajnosti. Osim što o jakosti pokreta možemo doznati iz inkvizicijski procesa puno jače svjedočanstvo o ukorijenjenosti reformacije u Istri možemo iscrpsti iz djelovanja Istrana koji su, što prebjegli što nastavili sa svojim djelovanjem van domovine.

Protestantsko središte u Istri bio je Pazin. Vrlo rano, 1549. godine inkvizicija je optužila pazinsku općinu da pristaje uz reformaciju. Popovi glagoljaši pristajali su uz reformaciju jer se ona širila na narodnom jeziku i glagoljici što Veneciji nije bilo odveć po volji. Da je u pazinskom kraju bilo dosta protestantskih propovjednika može se zaključiti po tome da su im bile oduzimane službe i da su bili protjerivani. Pored toga bilo je strogo zabranjeno (1582. i 1590. g.) držanje protestantskih škola pa se prema ovoj naredbi može zaključiti da su one i postojale te bile vrlo aktivne.

Na Cresu se istaknuo vješt propovjednik Baldo Lupetina, a što se tiče Rijeke, koja je u XVI. stoljeću spadala pod Pulsku biskupiju, oko širenja reformacije osobito se zauzimao carski savjetnik i riječki kapetan Franjo Barbo koji je bio u izravnom savezu s kranjskim protestantskim plemstvom jer je Rijeka u to doba kao i Pazinska grofovija, politički pripadala Kranjskoj, tj. vladi u Grazu kao posebna politička oblast. Budući da su riječki građani trgovali sa Šibenikom, Trogirom i Dubrovnikom protestantske knjige dopirali su do mnogih mjesta u Dalmaciji.

Na Krku reformacija se spominje već 1539. godine u dopisu dužda Pietra Landa krčkom providuru Alojziju Pisanu. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća u mnogim primorskim mjestima reformacija se zadržala, što ne treba čuditi ako znamo da su na tom području posjede imali Zrinski.

Zaključak
Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove, naglasak na svakom pojedincu, te odgovornosti za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a poticaje nalaze i u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na stvaranje i razvoj mnogi narodnih jezika, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom te razvijati nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovnije opismenjivanje jer su svi trebali razumjeti i čitati Sv. pismo. Indirektno je potaknula razvoj kapitalističkog društava zbog naglaska na pobožnosti i predanom radu te umjerenom životu.

Promatrajući učinke reformacije 16.st. može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao protestantski. Taj je reformatorski pokret donio velike promjene i napredak u teološkoj, sociološkoj, ekonomskoj i duhovnoj misli te dao poticaje za mnoge pozitivne promjene. Na žalost u Hrvatskoj je reformacija bila branjena, a vjernici proganjani, segregirani te njihva imovina pljačkana. Ti grijesi prošlosti ostavili su lošeg utjecaja na duhovni ambijent naše domovine.

Današnji Ustav Republike Hrvatske i zakoni brane vjersku netoleranciju, segregaciju i proganjanje ipak je svijest i praksa pojedinaca daleko od onoga što je napisano. Hrvatska država pak potiče i brine za Crkve reformacije te na taj način ispravlja grijehe prošlosti. Danas u svijetu ima više od četiri stotine milijuna pripadnika crkava europske reformacije: reformiranih - prezbiterijanaca, evangelika i episkoplanih. Baš kao kod ostalih kršćana ponegdje u svijetu ove Crkve imaju rast, na drugim mjestima stagnaciju, a negdje jednostavno egzistiraju bez rasta ili odumiranja.