Najveći uspjeh koji je donijela reformacija bio je u davanju primarne pozicije autoritetu Svetoga pisma, te na taj način izbjegla subjektivnost i manipulaciju u eklezijalnom životu i duhovnom zaključivanju.
To je promijenilo način prakticiranja vjere u Krista, te je otvorilo put boljoj primjeni kršćanskih načela i vrijednosti u društvu. Tako su reformirana (kalvinska) i evangelička (luteranska) teološka misao ostavile važan utjecaj koji je kulturološki evidentan i danas, unatoč različitim izazovima i iskušenjima. Mnoge kulture u zapadnoj civilizaciji duguju zahvalnost svojem bogatstvu tim dvjema protestantskim tradicijama.
Reformacija je bila dominantna u kulturi različitih današnjih etničkih i nacionalnih grupa kao što su Islanđani, Norvežani, Šveđani, Danci, Finci, Estonaci, Britanci. Parcijalno je bila prisutna kod Latvijaca, Njemaca, Nizozemaca i Švicaraca, Mađara, Rumunja, Čeha, Austrijanaca, Amerikanaca, Kanađana, Novozelađana, Australaca, Korejanaca i dr. U manjoj mjeri je kulturološki utjecaj reformacije bio prisutan i u mnogim drugim kulturama zapadne civilizacije. Tako i kod Hrvata, premda se taj utjecaj često negirao, zbog okolnosti koje nisu prihvaćale pluralistički koncept nacionalne kulture, gdje više kultura koegzistira unutar jedne nacije - države.
U 16. stoljeću je počeo razvoj ideje o kreiranju države, u modernom smislu tog pojma. To je značilo neovisnost države u odnosu na papinski autoritet koji se smatrao suverenim, iznad svakog autoriteta. Država je značila separaciju nacionalnog suvereniteta od autoriteta papinstva, čime je postala sekularna tj.odvojena od autoriteta religije. Konfesionalni konflikti su bili odraz podjela među kršćanima u nekim društvima. Država je trebala biti u poziciji neovisnog arbitra koji je iznad linije civilnog konflikta kršćanskih konfesija. Ona je trebala razvijati toleranciju prema svim kršćanskim konfesijama. Koncentracija političkih autoriteta na jedinstvenom teritoriju države je značila kraj partikularnih i neovisnih lokalnih vladavina iz perioda feudalizma. Kler je time počeo gubiti utjecaj, a rasla je važnost laika. S obzirom da su oni bili pripadnici građanskog staleža kao najbrojnijeg, tražili su prava i slobode. Biblijsko kršćanstvo nije poznavalo podjele na staleže, već su pred Bogom svi bili jednakog «statusa».
Reformacija i laici
Znanje i utjecaj laika na odlučivanje je bio sve veći, a moć i odgovornost odlučivanja u protestantskim crkvama su bili podijeljeni među različitim akterima, pa je to značilo uvođenje demokracije unutar protestantskih crkava. Takav trend je direktno pratio prezbiterijansku organizaciju i strukturu nacionalnih crkava koje su pripadale reformiranoj tradiciji, premda je to u nešto manjoj mjeri bilo prisutno već kod evangelika (luterana). Participacija laika u upravljanju i princip svećenstva svih svetih je značilo odsutnost hijerarhijskih odnosa. Prezbiteri su dobili ulogu predstavljanja pripadnika lokalnih crkava među kojima je postojala jednakost. To je imalo direktan utjecaj na razvoj ideje o demokraciji koja se kopirala i proširila od takve crkvene organizacije na sve pripadnike države. Protestantske crkve su pratile trend razvoja države zbog toga što su njihove organizacije i strukture bile nacionalno - državno određene, dok ih je na višoj razini povezivala zajednička tradicija i konfesije.
Ideja o vladavini pravde i ljudskih prava nije kontradiktorna Bibliji, već baš suprotno. Princip poštivanja zakona proizlazi iz Biblije, a vezan je i uz nužnost odanosti državnim autoritetima. Biblija daje državi pravo da koristi «mač». To simbolizira monopol na legitimno korištenje sile, onda kada je to potrebno za kažnjavanje zla i garantiranje sigurnosti u poretku. Premda su se prve deklaracije o ljudskim pravima pojavile tek u periodu racionalizma i prosvjetiteljstva, već reformacija daje podršku toj ideji da svi ljudi i građani određenog poretka imaju jednaka prava i slobode vezane uz život, rad, vlasništvo, obitelj, religijsku savjest, sudsku pravdu, asociranje u organizacije... Biblija nije u konfliktu s time, već isključivo tiranski poredci koji su bili kreatori zla.
Reformacija je istaknula važnost ljudske individualnosti. Ali ta je individualnost u isto vrijeme predstavljala neovisnost od zajedništva i odgovornost za zajedništvo. Individualnost u reformacijskom kršćanstvu nije značila slobodu od Božje volje, već obratno, da se potvrdi sloboda u Kristu, kroz spoznaje istina iz Biblije. Čovjek je mogao biti slobodan za Boga tek onda kada je otkrio glas vlastite savjesti, neovisne od utjecaja masa koje u tom periodu nisu poznavale Bibliju. Vjera nije mogla više biti stvar kolektivne prinude, već stvar slobode savjesti svakog pojedinca da prihvati odgovornost za izbor po Božjoj milosti. A vjera u Krista je dar Božje milosti. Bog je u cijelosti neovisno o ljudskoj volji predodredio spasenje za jedan dio ljudi. Zato ljudska priroda nije mogla ništa učiniti, niti će moći.
Reformacije je imala utjecaj na kreiranje jezika nekih etničkih grupa, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom jeziku. Tako je lutherov prijevod Biblije u velikoj mjeri standardizirao njemački jezik. Dok je latinski jezik bio apstraktan za mase, etnički jezici su bili razumljivi. Nakon izuma tiskarskog stroja, Biblija se počela tiskati na etničkim jezicima, pa se zahvaljujući reformaciji počela širiti spoznaja Biblije, od tada ograničena na kler. S demokratizacijom crkve, svatko je dobio odgovornost za čitanje Biblije, čime se moć religijske spoznaje počela širiti od klera prema laicima, od vrha prema dolje. Takav oblik odnosa je u velikoj mjeri oslikavao demokratski tip odnosa među ljudima.
Reformacija i ekonomija
S reformacijom se počela mijenjati i ekonomska slika. Premda je u nekim elementima postojao mnogo prije, kapitalizam je bio pod snažnim utjecajem protestantizma, pogotovo kalvinizma, koji se razvio kroz reformiranu tradiciju. Protestantima je bio važan poziv. To je način na koji ih je Bog pozvao da kroz rad služe ljudima u društvu, što vodi prema povećanja prosperiteta i Božje slave na zemlji. Osim toga, kroz plaćeni rad pojedinac može skrbiti za osobne, ali i obiteljske potrebe. Princip rada je temeljni princip protestantske etike i proizlazi direktno iz Biblije. Kalvinski – reformirani kršćani su najviše isticali važnost takve svrhe rada, te moći samokontrole i discipline. Novac tako nije bio objekt uživanja i potrošačkih strasti, već sredstvo akumulacije kapitala i investicija. Dužnost bogataša je bila u pomoći siromašnima, bolesnima i invalidima kroz davanje milodara Crkvenoj općini. Time bogatstvo samo po sebi više nije grijeh, osim onda kada prelazi u uživanje i ovisnost. U protestantskoj radnoj etici nije postojala dilema o primatu Boga nad bogatstvom. Čovjek je određen od Boga da bude upravitelj (menedžer) privatnog vlasništva, koje pripada Bogu i ne služi za uživanje, već za oplođivanje kroz naporan rad. Zato Bog daje pojedincima vlasništvo kako bi upravljali, te razvijali i realizirali kreativne potencijale. Već Dekalog jasno pokazuje da je Božja volja u zaštiti privatnog vlasništva. Tako Božji Zakon traži pod pojedinaca i poretka odbacivanje i zabranu kriminala i strasti prema tuđem privatnom vlasništvu. Već se tu vidi ono što će postati važan element klasične teorije liberalizma, koja veliku važnost daje formiranju države kako bi pravo na privatno vlasništvo imalo garancije sigurnosti od strane poretka.
Rad je postao dužnost za sve one koji su sposobni raditi. S obzirom da je potrebna individualna odgovornost, neuspjeh u radu ili odbijanje rada zbog lijenosti nije imalo opravdanje. Zato je pomoć siromašnima bila reducirana samo na one koji zbog opravdanih razloga nisu mogli raditi i nisu imali mogućnost da steknu novac za egzistenciju. Važna ulogu u kreiraju kapitalističkog sistema je imala podjela rada, zbog specijalizacije i profesionalizma u izvršavanju različitih poziva, što povećava mogućnost izbora i općeg prosperiteta što većeg broja ljudi. Podjela rada je kroz prisutnost različitih poziva na tržištu rada posljedica niza darova i talenata. Svatko je odgovoran otkrivati vlastite ambicije i talente, te se kvalificirati kroz edukaciju. Edukacija je zato imala važnu ulogu s razvojem protestantizma.
Protestantska radna etika je kroz širenje biblijske spoznaje odbacila različite prakse. To su nedostatak samokontrole i discipline, neobuzdana emocionalnost, nepotrebno gubljenje vremena kroz lijenost, dosađivanje i neumjerene zabave, neumjerena potrošnja novca kao nedostatak financijske discipline, uživanje u bogatstvu i raskošnosti zbog vlastite slave, strasti prema tuđem privatnom vlasništvu, kriminal i stjecanje novca protivno zakonu ili kroz igre na sreću, korupcija, prijevare i nepreciznost u mjerenju, neumjerenost, motivacija za rad isključivo zbog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba, bez namjera za napredovanjem i služenjem.
Suprotno tome, protestantska radna etika je donijela vrijednosti i principe koji većinom proizlaze iz Biblije. Stoga je kršćanin bi trebao biti dobro organiziran u radu i prihvaćati individualnu odgovornost za sve posljedice u odlučivanju. Važna je samokontrola, disciplina i emocionalna suzdržanost. Štedljivost je dokaz skromnosti i odbacivanja užitaka u bogatstvu. Štedljivost vodi prema akumulaciji kapitala koji se koristi za investicije. A investicije vode prema razvoju, prosperitetu i profitu. Maksimalizacija profita ima vrijednost isključivo kao posljedica napornog i legalnog rada. Bog blagoslivlja bogatstvo i traži zaštitu privatnog vlasništva. Veličina bogatstva kroz novac i vrijednost privatnog vlasništva nije grijeh, već uživanje i ovisnost o tome. Jer se ne može služiti i Bogu i zavodljivoj prirodi bogatstva. Već bogatstvo treba služiti ljudima kao nagrada za njihov rad i sredstvo buduće akumulacije kapitala. Rad je način kojime se može pokazati ljubav prema bližnjemu. Jer u originalnom biblijskom kontekstu «ljubav« je «agape», to značenje se odnosi na činjenje dobra, djelovanje ili služenje s odgovornošću, a ne na strasti i emocije.
www.reformator.hr
© Copyright
