«Hugenoti su francuski protestanti u 16. i 17. stoljeća, od kojih su mnogi pretrpjeli ozbiljan progon zbog vjere. Ime Hugenot je nepoznatog podrijetla, čini se kako potječe od riječi aignos, izvedene iz njemačkog Eidgenossen (udruženje povezano zakletvom), koja se koristi za opisivanje Ženevskih domoljuba neprijateljski raspoloženih prema Savojskom vojvodi u razdoblju od 1520. do 1524. godine . Možda je povezano s osobnim imenom Hugues, "Hugh", a on je bio vođa pokreta u Ženevi, radi se o Besançon Hugues († 1532).
Poslije protestantske reformacije koja je 1517. godine započela u Njemačkoj, reformatorski se pokret brzo proširio i u Francuskoj, pogotovo na mjestima koja su trpjela gospodarsku recesiju, ali i među pojedincima koji su bili protiv tadašnjega uređenja države. Francuski su protestanti uskoro doživjeli progon, pa je tako u kolovozu 1523. godine prvi francuski mučenik, Jean Valliere, bio spaljen na lomači u Parizu. Unatoč progonima, započeta su kretanja napredovala, ali mjere progona su nakon afere Plakati, u listopadu 1534. godine, udvostručene. Tada ih masovno napadaju plakati na zidovima diljem Pariza, pa čak i na vratima spavaće sobe kralja Franje I. u Amboiseu. Nakon te afere broj se protestantskih izbjeglica povećava. Mnogi su otišli u Strasbourg, tada slobodan grad Svetog Rimskog Carstva, gdje je Martin Bucer organizirao Reformiranu Crkvu. Najpoznatiji od tih izbjeglica bio je John Calvin, koji je, u jesen 1534. godine otišao u Basel. Smatra se kako je u Baselu napisao svoje Instrukcije kršćanske religije, kao predgovor pismu Franji I s opisima uzroka reformacije u Francuskoj. Godine 1538. Calvin je posjetio Strasbourg na Bucerov poziv i tamo organizirao francusku zajednicu. Prva hugenotska zajednica na francuskom teritoriju, ona iz Meauxa, osnovana je godine 1546, po modelu iz Strasbourga. Hugenotska crkva u Parizu osnovana je oko 1555. godine, a usprkos progonima broj se reformiranih vjernika povećavao.
Konačno je, pariška crkva, u svibnju 1559. godine, dobila poziv sazvati prvu sinodu, kojoj je prisustvovalo 72 poslanika iz svih pokrajina kraljevstva. Poslanici su sastavili ispovijest vjere, koja je uvelike bila pod utjecajem ideja Jeana Calvina, pa su tako francuski protestanti postali reformirani za razliku od luteranskih crkava. Sinoda 1559. godine bila je i početak izuzetnog brojčanog porasta reformatorskog pokreta. Na toj je sinodi biloe zastupljene 15 crkava, dok su dvije godine kasnije, godine 1561. brojile 2150.
Urota iz Amboisea, koju su formirali Hugenoti s ciljem otmice dječaka-kralja Franje II u ožujku 1560. godine, rezultirala je smrću svih sudionika osim Ludovika I. Bourbonca, princa od Condéa. No, Reformatori su postali toliko moćni tako da je u kolovozu 1560. godine Gaspard de Coligny, njihov najpoznatiji vođa, prosvjedovao u njihovo ime u Skupštini uglednika u Fontainebleau protiv svih povreda slobode savjesti. Pokušaj mirnoga rješenja nije uspio. Tijekom hugenotskog Bogoštovlju u Vassyu, vojska rimokatoličke obitelji Guise izvršila je masakr, Condé je izjavio kako nema nade u Bogu, već oružju. Dana 12. travnja 1562. godine u Orleansu su hugenotski čelnici potpisali manifest u kojem se navodi da su kao vjerni podanici prisiljeni uzeti oružje za slobodu savjesti, u ime progonjenih svetaca.
Tako je započelo razdoblje zbrke i nasilja u Francuskoj, poznato kao Vjerski ratovi, koji su trajali gotovo do kraja stoljeća. Poznati incident toga razdoblja bio je masakr u noći sv. Bartolomeja, 24. na 25. kolovoz 1572. godine, nakon Vijeća sačinjenog od kraljice majke Katarine de Médici, kralja Karla IX, vojvode d'Anjou (kasnijeg kralja Henrika III), uz prisutstvo obitelji Guises. Te se noći dogodio pokolj u kojemu su Coligny i gotovo svi vodeći Hugenoti u Parizu pobijeni. Masakr se ponavlja na teritoriju cijele Francusku gdje su protestante ubijali na tisuće. Preživjeli su Hugenoti prisiljeni na očajnički otpor, te je nastala Hugenotska politička stranka u Milhaudu, u blizini Nîmesa, 1573. godine. Posebno se istaknuo Philippe de Mornay, poznat kao Duplessis-Mornay. Hugenoti su se u početku nadali kako će kruna Francuske prijeći na reformaciju, a kada je postala očito kako se to neće dogoditi, počeli su se boriti za pune vjerske i građanske slobode u državi.
Rat je nastavljen i nakon Bartolomejske noći s kratkotrajnim prekidima tijekom vladavine nepopularnog Henrika III, koji je naslijedio Karla IX 1574. godine. Henrikova oklijevanja potaknula su formiranje moćne Svete lige protiv Hugenota. Nakon atentata na Henrika III 1589. godine, njegov nasljednik, protestant Henrik IV, mogao smiriti kraljevstvo samo prihvaćanjem katoličanstva na taj način lišavajući Ligu njenih zahtjeva za njegovom abdikacijom. Hugenoti su nakon 40 godina borbe bili priznati donošenjem Edikta iz Nantesa u travnju 1598. godine, gdje su zagarantirane njihove vjerske i političke slobode.
Do građanskih je ratova, međutim, došlo ponovo u 1620-im godinama za vrijeme kralja Luja XIII. Hugenoti su poraženi, a mirom u Alesu, potpisanim 28. lipnja 1629. godine, Hugenoti su zadržali pravo na slobodu savjesti, ali izgubili sve svoje vojne povlastice. Nestaje politički entitet, a Hugenoti postaju vjerni podanici kralja. Njihova su preostala prava iz Nanteskog edikta potvrđena kraljevskom izjavom iz 1643. godine (u ime kralja djeteta Luja XIV).
Rimokatolička crkva Francuske, međutim, nije mogla prihvatiti Hugenote te im rado uskraćuje njihova prava. Opće uznemiravanje i prisilne konverzije tisuća protestanata vrlo su raširene tijekom mnogo godina. Konačno, 18. listopada 1685. godine, Luj XIV opoziva Edikt iz Nantesa. Posljedično, u narednih je nekoliko godina, Francuska izgubila više od 400.000 protestantskih stanovnika. Mnogi su emigrirali u Englesku, Prusiju, Nizozemsku ili SAD i postali vrlo korisni građani svojim novim domovinama. Mnogi su bili sposobni trgovci i industrijalci, a njihov je izostanak bio teško nadoknadiv Francuskoj u narednim godinama industrijske revolucije.
U prvom se dijelu 18. stoljeća činilo kako su Hugenoti konačno eliminirani. Godine 1715. Luj XIV je izjavio kako je prestao postojati protestantizam u Francuskoj. Međutim, iste je godine, u Nimesu održana skupština protestanata posvećena obnovi crkve. Iako smanjenim brojem vjernika, protestantizam je opstao u Francuskoj.
Progon je Hugenota oživio između 1745. i 1754. godine, ali se francusko javno mnijenje okrenulo protiv progona. Usprkos žestokog protivljenja rimokatoličkog klera, ediktom iz 1787. godine Hugenotima su restaurirana građanska prava. U studenom 1789. godine, rođenjem Francuske revolucije, Narodna skupština potvrdila slobodu religije i protestantima je odobren ulazak u sve službe i zanimanja.»
Život je Crkve danas organiziran oko Bogoštovlja, proučavanja Svetoga pisama, katehetskih pouka, te svjedočenja vjere kroz đakonsku službu, i društvene manifestacije. Crkva je organizirana po sinodalno-prezbiterijalnom načelu, a crkvena se uprava dijeli između vjerskih službenika i članova zajednice.
Reformirana Crkva u Francuskoj broji 350.000 vjernika, organiziranih u 400 Crkvenih općina imaju 360 pastoralnih službenika, te su podijeljeni u osam crkvenih oblasti, a nacionalna sinoda je vrhovni autoritet Crkve. Imaju Visoko teološko učilište koje je dio Univerziteta u Parizu na kojemu školuju vjerske službenike, a crkvene aktivnosti i institucije se uzdržavaju od članstva. Uključeni su u zajedništvo sa drugim Crkvama kroz Protestantsku federaciju te učestvuju u projektima: društvenog, edukativnog i misijskog sadržaja. Od 2007. vode progovore sa Evangeličkom (luteranskom) Crkvom oko stvaranja zajedničke organizacije na državnom nivou. Ekumenska nastojanja sa Rimokatoličkom Crkvom danas su dobra, a postoje primjeri suradnje na lokalnom nivou.
Prema posljednjim istraživanjima u Francuskoj živi 62.028.000, a statistike iz 2004. govore o tomu kako je 64,3 posto Rimokatolika, od kojih 8 posto prakticira vjeru, oni koji nisu religiozni te ateista, iako to nisu iste kategorije, ima 27 posto, muslimana 4,3 posto, protestanata 1,9 posto, budista 1 posto, Židova 0,6 posto, Jehovinih svjedoka 0,4 posto, pravoslavnih 0,2 posto, ostalih 0,3 posto.
www.reformator.hr
© Copyright
