Kako se u javnosti sve više otvoreno, konačno precizno i analitički, raspravlja o temeljnim problemima gospodarske politike i razvoja u Hrvatskoj, postavimo si jedno važno pitanje. Jesmo li spremni gledati na posljedice, ili prije svega na uzroke tih problema? Drugim riječima, mislimo li primjerice da visoka stopa nezaposlenosti predstavlja veliki problem koji treba rješavati, odnosno žalimo li obzirom na bolnu istinu da mnogi ljudi (koji su voljni raditi) u Hrvatskoj teško ili nikako ne pronalaze posao? Velika većina građana će reći da je to problem. Neki će ipak navesti i određene razloge.
Razlozi društvenih problema
Dakako, to je samo posljedica, a razlozi su ključni, premda ih možda i ne želimo znati. Zato radije žalimo nad posljedicom, nego nad brojnim uzrocima. Još je gora pomisao što bi sve trebalo biti učinjeno te se ti uzroci počnu uklanjati.
Koliko često čujemo da treba otvarati što više novih radnih mjesta. Istovremeno, javljaju se žestoke kritike protiv gašenja nekonkurentnih poslova. Kako bi to gospodarstvo moglo rasti i jačati konkurentnost bez pozitivnog obrtaja poslova, odnosno gašenja nekonkurentnih i stvaranja još više novih?
Sudeći ne samo prema ekonomskoj teoriji, već i prema iskustvima mnogih zemalja, izrazito je teško imati rigidno radno zakonodavstvo i nepokolebljive sindikate (koji dižu ustanak čak i samo zbog sitne izmjene radnog zakonodavstva) s jedne strane, te rast konkurentnosti i visoku stopu zaposlenosti s druge strane. Isto tako, lako bi bilo u nekom sektoru kolektivno određivati i povisivati plaće radnika, nego kada se poduzetnik treba boriti s ionako visokim troškovima poslovanja, koji udaraju na profitabilnost, buduće investicije i zapošljavanja. Trebamo li si postaviti pitanje jesu li mnoge plaće u Hrvatskoj daleko iznad produktivnosti?
Kada razmišljamo o investicijama, prvo zavlada sumnja ili čak otvoreni prezir prema privatnom kapitalu, i ne samo stranom, nego čak i domaćem. Ili ih komplicirana birokracija blokira, ili se nađu prosvjednici, ili neki drugi akteri. Birokracija se opravdava postojanjem procedura koje se tretiraju kao svrha sebi. Jer procedure su takve, treba čekati, treba se vrtjeti na sve strane. Procedure u razvijenim zemljama su javna usluga i teže jednostavnosti, a to znači otvorenu i uslužnu javnu upravu. Takva uprava nije svrha samoj sebi nego je servis građanima.
Oni koji pak na razne načine negoduju protiv privatnog kapitala obično govore poštapalice o zaštiti javnog interesa, o neoliberalizmu i neokolonijalnom imperijalizmu, stranim lobijima i domaćim plaćenicima, interesu profita iznad čovjeka itd. Te i mnoge druge riječi jednostavno dovoljno govore o neprevladanoj komunističkoj svijesti. Kao rezultat takvog ponašanja i razmišljanja propadaju prilike za otvaranje novih radnih mjesta.
Čini se kako počinjemo shvaćati kako kapital nema vjeru, rasu ili naciju i kako nam strani kapital treba. Svi oni koji su tvrdili, ili još to uvijek čine, kako sve možemo sami, samo kada bismo bili složni, šire opasnu društvenu zabludi i obmanu. Ona je temeljena na marksističko-komunističkoj ideologiji i etnocentrizmu, kao jednom od društvenih totema obmane propalog sustava od prije devedesetih, čiji ostaci su i danas prisutni u određenim oblicima.
Možemo se zapitati ima li i drugog načina za otvaranje novih radnih mjesta? Ima li država svoj kapital? Činjenica je kako se jedva održava javna potrošnja koja već dugo vremena ozbiljno prijeti zdravlju javnih financija, osim što predstavlja težak teret za porezne obveznike i ekonomsku slobodu općenito. Ako se i najave bolnih fiskalni rezovi i strukturalne promjene u javnom sektoru odmah se prijeti socijalnim nemirima i štrajkovima. Kako bismo reagirali na stav da se mnoga radna mjesta ne otvaraju u Hrvatskoj jer nisu isplativa? Jesmo li se spremni suočiti sa tom činjenicom?
Nedovoljno je reći da smo nisko produktivna radna snaga, te da mnogi zaposleni i nezaposleni nemaju adekvatne kvalifikacije. Činjenica je kako obrazovni sustav nije usklađen sa stvarnim potrebama razvoja društva i gospodarstva. Jednako je bolna činjenica da visoko fiskalno opterećenje u Hrvatskoj čini rad neisplativim. Osim što su neporezna davanja predstavljaju ozbiljan fiskalni teret, spomenimo da visoke stope doprinosa smanjuju cjenovnu konkurentnost rada i poslovanja. Kada bi se one išle snižavati, zdravstveni i mirovinski sustav, koji se inače tek jednim dijelom financiraju iz prihoda od doprinosa, pretrpjeli bi još dodatne financijske probleme. Sada je jasno zašto fiskalno rasterećenje gospodarstva, nužno za povećanje profitabilnosti poduzeća i dohotka građana, a time i za gospodarski rast, direktno ovisi o smanjenju proračunskih rashoda. Onda bismo se počeli susretati sa razgranatom mrežom bolnica i drugim neefikasnim troškovima zdravstva, sa raznim kategorijama povlaštenih i/ili prijevremenih umirovljenika zbog kojih su radom zaslužene mirovine izrazito male itd.
Kada se čudimo zbog visokog vanjskotrgovinskog deficita, onda prvo što okrivljujemo su uvozni lobiji. Dakle, previše uvozimo, kao da hrvatski kupci ne žele kupovati te iste proizvode za koje se čak i teško zadužuju. A onda na red dolaze banke koje postaju krive jer pogoduju tim uvoznim lobijima zbog kojih mnogi dižu kredite u njima.
Onda se konačno jave pokoji stručni prijedlozi koji idu u smjeru pokušaja destimulacije uvoza odnosno želje da se izvoz potakne. Sve više se predlaže devalvacija kune. Ideja izgleda savršeno, kada ne bi bilo problema. Možemo li stimulirati izvoz, a da nemamo dovoljan fond proizvoda za izvoz? Želimo li žrtvovati kupovnu moć i standard života, pogotovo brojnih hrvatskih dužnika, samo zato što smo duboko uvjereni da izvoz možemo poticati putem tečajne politike? Devalvaciju provode mnoge zemlje onda kada žele dati poticaj izvozu. Ipak, hrvatski problem nije nastao na krivoj stabilnoj tečajnoj politici, već na rastrošnoj fiskalnoj politici putem koje su brojni korisnici javnog novca iz godine u godinu sve više i više smanjivali raspoloživi dohodak. Samo u nekoliko posljednjih godina, državni proračun se napuhao za skoro polovicu. Sve to već dugo vremena rezultira teškim gubicima u troškovnoj konkurentnosti mnogih gospodarskih subjekata. Mnogi zato i ne žele doći poslovati u Hrvatsku jer im je drugdje usporedivo jeftinije. Tako prilike za nova radna mjesta propadaju jer proizvodnja fiskalno nije poželjna u Hrvatskoj, pa kako ćemo onda i dovoljno izvoziti?
Ako bi država i pokušala odreći se vlasničkih udjela u brojnim gospodarskim subjektima, koji neefikasno posluju, unatoč visokim subvencijama, žestoke kritike bi pale na račun „rasprodaje“ Hrvatske. Pri tome se spominje kako je Hrvatska je već ionako „rasprodana“. Očito je to neistinita poštapalica. Svim sumnjičavcima predlažemo da prouče kolike udjele u vlasništvu imaju stranci u SAD-u, Njemačkoj, Britaniji i drugim zemljama. U ovom kontekstu se mogu čuti kritike za račun „neoliberalizma“, pa se neki, malo obrazovaniji, pitaju zašto Hrvatska ne slijedi „Skandinavski model“.
Skandinavski model kao primjer
To je model gospodarstva gdje vlada tržišni koncept gospodarstva, uz prisutnost socijalnog blagostanja, suprotno od boljševičkog socijalizma kakav je bio u komunističkim zemljama koji je provodio tiraniju nad ljudima te uništavao slobode i religiju. Treba naglasiti kako je u skandinavskim zemljama gotovo sve privatizirano. Društvo ima visoku razinu društvenih sloboda, a demokracija je vrlo razvijena. Dodajmo tome da tamo radno zakonodavstvo ne štiti dotrajala radna mjesta. Tržište rada je fleksibilno i konkurentno, a država je aktivna u davanju obrazovnih potpora kroz programe prekvalificiranja onima koji izgube posao.
