"U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim:s njime su ukopani u krštenju, u njemu ste i su uskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih." Kološanima 2,11-12.
Kada je apostol Pavao napisao ove riječi, vjerojatno da ih je prvo izgovorio - tko zna koliko puta i pred kolikim mnoštvom kršćana - problem je bio u tome, što su došli neki takozvani judeisti - kršćani iz obrezanja, dakle kršćani židovskog podrijetla, i govorili, da oni koji prigrle vjeru u Krista moraju prvo obrezanjem postati pripadnicima Božjeg izabranog naroda Izraela, pa tek nakon toga mogu biti kršteni u ime Kristovo i tako postati punopravnim članovima Crkve.
Obrezanje - prasakrament
To je, naime, bio normalan postupak u Izraelu. Ako se tko obratio iz poganstva, onda su ga obrezali i zatim je bio "kršten" - dakako, ne u ime Kristovo, nego onako kako su u Starom Zavjetu bila obavljana različita "krštenja" tj. pranja. Zašto je moralo biti ne samo obrezanje, kada se tko obratio iz poganstva u Židovstvo, već i jedna vrsta pranja ili "krštenja" (po vanjskoj formi poput onog Ivanovog). Razlog je bio dvojak: prvo žene nisu mogle biti obrezane, a drugo, koji su se obratili iz nekih religija (kao na primjer iz Egipta) gdje su već bili obrezani, nisu mogli biti ponovo obrezani. Zato je morao postojati i neki drugi znak: vanjsko pranje.
U tekstu Pavao jasno i nedvosmisleno ukazuje na to, kako uopće nije potrebno da netko bude obrezan da bi postao Kristovim (kršćaninom), jer je mjesto obrezanja došlo "nerukotvoreno obrezanje - obrezanje Kristovo". To obrezanje, taj vanjski znamen, znak i pečat, to "obrezanje Kristovo" je kršćansko krštenje. "U njemu" tj. u Kristu, "ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim." Dakle, veoma je jasno, da na mjesto obrezanja, toga znaka Božjeg saveza s Božjim narodom Staroga Zavjeta, u Novom Zavjetu dolazi krštenje, kao znamen i pečat Novog saveza krvlju Kristovom.
Pogledajmo Stari savez koji je sklopljen još sa Abrahamom. Knjiga Postanka 17,9-13:
"Još reče Bog Abrahamu:
'A ti savez čuvaj moj - ti i tvoje potomstvo poslije tebe u sve vijeke. A ovo je savez moj s tobom i tvojim potomstvom poslije tebe, koji ćeš vršiti: svako muško među vama neka bude obrezano. Obrezujte se i to neka bude znakom saveza između mene i vas'."
Prvi obrezani, dakle, bili su odrasli ljudi: sam Abraham, i svi ostali odrasli s njim u zajednici.
" Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kada mu se navrši osam dana, neka bude obrezano;"
to su potomci. Obratimo pozornost na ono što slijedi: Osmoga dana starosti svako je muško dijete trebalo biti obrezano, primiti vanjski znak: znamen i pečat pripadnosti Božjem savezu. Ali treba uočiti i ono što dolazi:
"i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranaca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob, rođen u tvome domu ili za novac kupljen, mora se obrezati! Tako će moj savez na vašem tijelu ostati vječnim savezom."
Kada Bog u Starom zavjetu sklapa SVOJ SAVEZ sa Abrahamom - "ti Savez čuvaj moj...ovo je savez moj" - (nije rekao "naš Savez", kojega smo mi kao ravnopravni partneri međusobno sklopili. To je Božji Savez, Savez suverenog Boga, koji je taj Savez sklopio po svom suverenom pravu i po svojoj suverenoj milosti) jasno želi da svi odrasli budu obrezani, da njihovi potomci: njihova djeca, njihova obitelj, njihova muška djeca budu obrezana već osmog dana - dakle, kao mala djeca, koja još ništa ne razumiju i ništa o tom Savezu ne znaju.
Ali ne samo to, nego i cijeli njihov dom treba biti obrezan: čak i robovi, bilo da su rođeni kao robovi u njihovu domu, ili su ih već kao odrasle kupili od stranaca. Iz ovoga možemo sa sigurnošću zaključiti, da je Božja milost daleko veća nego što mi možemo pojmiti! Još nekako i možemo shvatiti kako Bog sklapa Savez sa Abrahamom, pa i to da taj Savez obuhvaća i njegovu obitelj, ali da hoće da tom Savezu pripadaju i robovi, da znamen Saveza prime svi u njegovom domu, to zaista govori o beskrajnoj milosti Božjoj!
Nauk Novoga Zavjeta
Jasno stoji u tekstu, a to nije jedino mjesto u Novom Zavjetu, da je na mjesto obrezanja došlo krštenje: Kristovo obrezanje.
Je li moguće da se Bog tako promijenio, ili promijenio svoju volju, te je s Novim Zavjetom/Savezom toliko promijenio Stari Savez pa sada više ne želi djecu, ne želi dom, nego hoće samo i isključivo odrasle, samo one, koji svjesno mogu razumjeti, shvatiti, mogu vjeru primiti i ispovijedati, dakle su sposobni tzv. "na inteligentnu vjeru"; a ovakva ogromna promjena ne bi nigdje bila jasno stavljena do znanja?! Možete li to zamisliti? Zar ne bi to negdje jasno kazao Gospodin Isus ili Njegovi apostoli?
U Starom Savezu Bog je htio cijeli dom, a u Novom neće? Zar to nije čudno, u Djelima apostolskim čitamo da se krstio taj i taj i "sav dom njegov": Dj 16,30-33. Zašto bismo pretpostaviti kako u tom domu nije bilo i djece?,kada se govori o "cijelom domu", je li to isključivo samo obitelj odraslih ljudi? Kod Abrahama vidimo, da je dom širi od obitelji.
Oni koji odbacuju krštenje djece vjerujućih, čine nepravdu Bogu. Jer je onda Bog Starozavjetnom narodu dao veću sigurnost nego što je dao Novozavjetnom narodu. Stari Zavjet je "sjena budućih dobara", a Novi Zavjet je ispunjenje onoga čega je Stari Zavjet samo slika. Znači da je u "sjeni" Božji narod imao veću sigurnost, jer je imao tu divnu sigurnost kako Božja milost hoće i njegove potomke imati u svom Savezu, da i oni uživaju blagodati toga Saveza!
Budući je krštenje, kao znamen i pečat Novog Saveza Božje milosti, došlo umjesto obrezanja (znamena i pečata Starog Saveza Božje milosti) očito je; nije ni bilo potrebno dati posebnu uputu da i djeca vjernih prime vidljivi znak Saveza.
Primjer krivovjerja
Oni koji se protive krštenju djece, citiraju riječi Evanđelja po Marku 16,16:"Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se." Prvo treba uzvjerovati, tvrde oni, a za to dijete nije sposobno, prema tome: dijete ne može biti kršteno. Ovo zacijelo važi za odraslu osobu, koja nikada nije bila krštena; koja dolazi iz nekršćanske obitelji. Jer ako je to argument, da u Novom Zavjetu nigdje nije opisan niti jedan slučaj krštenja djeteta, onda je i to argument, da nigdje nije opisan ni jedan jedini slučaj, da je netko bio kršten čiji su roditelji već bili kršćani. Pa ako je prvi argument dokaz, onda je bar toliko i drugi: nema zato, jer su takvi već bili kršteni pri obraćenju glave doma.
Ali ako hoćemo prihvatiti logiku naše braće koji krštavaju samo "obraćenike", onda se držimo citata iz Marka 16,16: "a tko ne uzvjeruje, osudit će se."
Dakle njihov argument bi bio sljedeći: Dijete ne može vjerovati, to znači da će se dijete osuditi - da dijete ne može biti spašeno, ne može imati život vječni! Na ukopu jednog malog djeteta vjernih roditelja (krštenih kao odrasli), propovjednik je rekao, među mnogim drugim stvarima, u velikom zanosu: "Ovo dijete je spašeno, jer je dijete vjernih roditelja!" Zar je vjera roditeljska spasonosna i za dijete? Pa, ono nije sposobno da vjeruje! A ako je to dijete ipak spašeno, može biti spašeno jedino milošću Kristovom, jer su i roditelji jedino spašeni žrtvom Kristovom, koju su vjerom prigrlili. Pa ako je to dijete spašeno - kao što jeste - onda pitam: Zašto se tom djetetu ne može dati vanjski, vidljivi znak, znamen i pečat Božjeg Saveza: da ono pripada tom Savezu?!
Biblijski nauk o krštenju
Krštenje je znamen i pečat Božjeg saveza milosti. Ovim vidljivim činom Bog nas uvjerava i osigurava, da kao što voda pere tjelesnu nečistoću, tako sigurno Kristova za nas prolivena krv čisti od svakoga grijeha. Kao znamen simbolizira Kristovu krv, jer "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (Heb 9,22); a kao pečat nas osigurava i jamči spasonosnu moć Božje milosti kroz Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, po sili Duha Svetoga.
Tu i jeste bitna razlika između Ivanova krštenja, koje je samo "vodeno krštenje" i kršćanskog krštenja, tj. krštenja u ime Gospodinovo: ovo gleda ka krštenju Duhom Svetim; (Mk 1,8. Iv, 1,24, Dap 1,5. Heb 9, 13-14). Ovo je pečat istinitosti Božjeg saveza, a ujedno i pečat pripadnosti tom istom Savezu, da si zaista baštinik obećanja. Ovakvo krštenje jača našu vjeru, te u časovima iskušenja i slabosti hrabri nas, kao što je jedan od Reformatora i običavao uzviknuti, "Ja sam kršten!" Znam, Bog je vjeran i što je započeo, dovršit će; znam da pripadam Bogu u Kristu, da je moj život s Kristom skriven u Bogu!
Krštenje govori i o tome, da smo grešnici, koji nismo u stanju sebe izbaviti; da nas jedino milost Božja u Kristu spašava i Njemu pripadamo. Njegovi smo, kupljeni Njegovom skupocjenom krvlju, te nas obvezuje da mu iz zahvalnosti radosno služimo.
Bit krštenja nije u tome da se krštenik obvezuje ("Čini zavjet s Bogom" kako neki običavaju kazati), već ga krštenje obvezuje prema suverenom Bogu koji ga je pozvao / primio u svoj Savez milosti. Jer krštenje je jasno Božje svjedočenje da je u Kristu sve pripravio za vjernika, člana Saveza. Tako krštenje pokazuje nazad na Božje djelo, ali, s druge strane, pokazuje naprijed na život u vjeri.
Jedino nas ovako krštenje može i zaista jača, našu vjeru i poslušnost, pokornost u poniznosti, kada znamo da se pripadnost Savezu ne temelji na našoj odluci, na našem htjenju, već na slobodnoj, milostivoj odluci Božjoj, iako nije u potpunosti bez našeg htijenja, a Pismo nas uči, da "Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati" Fil, 2,13.
Ako bi osnova krštenja bilo naše htjenje, naša odluka, naše ispovijedanje, tada ne bismo imali sigurnost spasenja. Zar ne veli Pismo:
"Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi, da u njima živimo." Ef 2,4-10. Vidi još 2 Tim1,9. Tit 3,4-7.
Ako je zaista "uvjet valjanog krštenja" da je krštenik nanovorođen, onda i krštenje mora biti uvjetno, te ne vidim kako uopće može dati ikakvu sigurnost . Tu se krštenje temelji na ljudskoj izjavi, a koliko puta je ta izjava lažna, a ne na Božjem obećanju!
Trebamo pogledati još jedan problem vezan uz krštenje, način krštavanja. Nekolicina kršćana smatra, da bi krštenje bilo "valjano", kako je potrebna veća količina vode: bar toliko da krštenik može biti za tren podronjen, da se nad njim zatvori voda - dok je on/ona u naručju krstitelja, koji i sam stoji u vodi.
Kao razlog ovakvog shvaćanja navode:
Htio bih ukazati na osnovno načelo tumačenja Pisma, svako mjesto treba tumačiti u svjetlosti cijelog Pisma, to znači i Starog i Novog Zavjeta. Svakako ne smijemo gubiti iz vida prvobitno značenje riječi u izvornom, ali trebamo vidjeti i to kako se ta riječ koristi u cijelom Svetom Pismu.
Znamo da je Stari Zavjet originalno pisan hebrejskim jezikom (osim nekih manjih dijelova), koji je u doba našega Gospodina već prestao biti govorni jezik. Stoga su već u 3. stoljeću prije Krista preveli Stari Zavjet na grčki jezik. To je djelo sedamdesetorice stručnjaka (točnije sedamdesetdvojice) i zato je nazvan Septuagintom (i označava se - kratkoće radi - sa LXX). Hebrejska riječ koja se prevodi na grčki "baptein" je "tabal", što također znači "umočiti", ali nikada ne znači "potonuti, propasti", već umočiti radi pranja i očišćenja.
Možda je najpoznatije mjesto u 2 Kraljevi 5,14 - kada je Elizej poslao Naamana da se okupa sedam puta u Jordanu, da bi se očistio od gube - čitamo: "I tako siđe, opra se (ebaptisato) sedam puta u Jordanu, prema riječi čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta - očisti se."
Očito da je bit stvari ne u tome, da li se on kupajući podronio, ili su sluge sipale vodu na njega, već da se prao prema uputi Božjeg čovjeka, i očistio se! Osnovna ideja svih "pranja" u Starom Zavjetu je čišćenje, bilo u doslovnom smislu, bilo u liturgijskom smislu Iza 1,16. Ez 36,25. Jer 2,22. 4,14. Zah13,1. Ps 51,9). Znamo da su Židovi imali uglavnom tri načina pranja: umakanjem, polijevanjem i škropljenjem. Sva tri oblika su se koristila i u svakodnevnom životu, i u vjerskom životu obrednih očišćenja.
Iz ovakve pozadine, na ovakvom tlu je niklo kršćanstvo. Sam Gospodin je po bio Židov i među Židovima je živio; Apostoli su bili Židovi i premda su, bolje ili slabije govorili grčki, materinski jezik im je bio aramejski i razmišljali su u kategorijama židovskog shvaćanja. Tako da bez sumnje, kada koriste grčku riječ, oni ne misle u prvom redu na prvotno značenje te riječi u svjetovnom grčkom, već je preuzimaju i presađuju u duh židovskog shvaćanja. Njima je bez svake sumnje, osnovno značenje krštenja pranje. Pavao kaže: "ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega." 1 Kor 6,11. "Krist je ljubio crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječi" Ef 5,26, i pisac poslanice Hebrejima veli: "Pristupajmo s toga istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom" 1022. Važnost krštenja je u stvarnom djelovanju svetoga Boga na grešnog čovjeka. Zato ne možemo krštenje shvatiti ni sujevjerno, ni samo simbolički.
Nedavno razgovarajući s jednim bratom koji smatra da je valjano krštenje samo podronjenjem, pozvao se na Rim 6,3-4: "Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo, dakle, zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života". Međutim, ako pomno pročitamo ovaj citat, vidimo da tu Apostol ne govori o načinu, već o značenju i djelotvornosti krštenja! Isto kaže i naš tekst, Kol 2,11-12: Prvo, jasno povezuje krštenje s obrezanjem, i drugo, govori o učinku, a ne o načinu krštenja. O nanovorođenju - a to je djelo Duha Svetoga - govori kao o umiranju i uskrsenju. Zacijelo ova mjesta ne govore o krštenju kao o slici Kristove smrti i uskrsnuća. Ako bi krštenje bila slika, simbol umiranja i uskrsenje simbolično, krštenje bi bilo simbol simbola!
Zanimljivo je mjesto gdje Marko kaže "A farizeji i svi Židovi, držeći se predaje starih, ne jedu ako prije temeljito ne operu (nipsontai) ruke. Niti s trga što jedu, ako prije ne operu (rhantisontai=poškrope). Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje (baptismous) čaša, vrčeva i lonaca" (7,3-4):. A gdje Luka govori o tome da se neki farizej začudio "što se Isus prije objeda ne opra" koristi grčku riječ "ebaptisthe" (11,38).
Ako tko insistira na tome, da pravi oblik krštenja je podronjenjem, što se mene osobno tiče, nemam ništa protiv: i ono je jedan oblik pranja. Ali ako netko insistira da je to jedini "valjani" oblik, onda je na njemu da to i dokaže iz Pisma!
Tu bih volio još da razmislimo:
- je li Ivan Krstitelj mogao veliko mnoštvo koje je dolazilo k njemu, krštavati podronjenjem?
- jesu li na prvo Duhovo Apostoli imali dovoljno vode u Jeruzalemu i jesu li vremenski mogli u taj dan podronjenjem krstiti više od tri tisuće ljudi?
- ima li nekog dokaza da nisu slijedili Starozavjetnu praksu krštavanja?
- ima li traga da je Saul s Ananijom išao na neku vodu?
- je li Kornelije ikuda izašao sa svojim domom iz svoje kuće?
- je li tamničar u Filipima napustio tamnicu da bi se krstio?
Na ova i slična pitanja oni trebaju dati odgovora. Netko reče "zašto bismo trebali pretpostaviti da su u tim domovima bila i djeca?" Pa ja pitam: Zašto bismo trebali pretpostaviti da su Saul, Kornelije i tamničar otišli na neku vodu?
Volio da oni koji prihvaćaju i vjeruju da je krštenje djece vjernih po Pismu, budu učvršćeni u svojoj vjeri razumno. Način krštavanja, iako je vrlo važna stvar, ipak nije i bitna. Svaki od nas "svom Gospodaru stoji ili pada". A Gospodin Isus, naš jedini Spasitelj i Gospodar, nije rekao da će svijet prepoznati Njegove učenike po načinu krštavanja, već po tome ako budemo imali ljubavi među sobom. Naša različita tumačenja pojedinih stvari, ne bi smjela da nas rastave, jer je naše jedinstvo mnogo dublje: U Očevoj ljubavi koju nam je pokazao kroz Sina po sili Duha Svetoga.
Škotski reformirani teolog svoju knjigu "Sistem kršćanske nauke" završava riječima: "Kada se cijeli tok našeg zemaljskog iskustva završi, vjerujem da ćemo otkriti da Bog uvijek postupa sa svakim ljudskim bićem bolje nego što zaslužuje, te ćemo spoznati da u prvom redu On nije Sudac, već Otac."
